Sada, obratite pažnju jer ću vam otkriti tajnu života… 😀 Spremni? Cijela stvar je u vezi izbora… U malim naizgled beznačajnim odlukama koje raščišćavaju put za velike stvari u životu. Svaki put vodi ka drugoj odluci. I neke odluke mogu promijeniti sve. Međutim, nema krivih odluka, svaka je prava i vodi vas točno onamo gdje morate stići. I zato… opustite se. Vjerujte procesu i onome što dolazi.
Donošenje odluka je teško kada se nalaziš između dvije vatre… sebe i mišljenja svojih najbližih… Međutim, mišljenja drugih su kao “dvosjekli mač”. Da, vaši najbliži vas vole i žele vam samo najbolje, ali da li je uistinu najbolje za vas ono što oni misle da je najbolje za vas?
Ljudi mogu reći da vas poznaju, ali vi ste ti koji sami sebe poznaju najbolje. Vi ste ti koji sa sobom provodite vrijeme 0-24h i poznajete svoje najdublje želje i osjećaje koje je Netko u vas stavio s razlogom. Možda ih ponekad ni sami ne razumijete i logičan razum vam govori jednu stvar, ali srce vam s druge strane govori potpuno suprotno i u sebi imate onaj instinkt koji vas navodi da poslušate srce. Iako vas takva odluka vodi u nepoznato, najčešće su upravo takve odluke one zbog kojih u životu počinjete doživljavati neprocjenjiva iskustva, upoznajete predivne duše koje nikada u životu ne bi upoznali da ste “igrali na sigurno” i vodili se razumom, posjećujete mjesta na koja nikada prije niste bili, i ono najvažnije… rastete.
U životu se svi susrećemo s raskrižjima i uvijek je izbor naš i ničiji drugi koji ćemo put odabrati. Da li ćete možda odabrati lakši put i kasnije žaliti što niste odabrali onaj drugi? Na kraju krajeva, što je život ako ga ne živimo onako kako želimo i ostavimo trag ili se pak utopimo u svakodnevici i prosječnosti, te umjesto da živimo, jednostavno životarimo i egzistiramo.
Put kojim nisam pošao – Robert Frost, američki pjesnik 1874.-1963.
U žutoj šumi račvala se puta dva,
Tužan što ne mogu na obje strane
Jer putovah sam, stajao sam dugo
I gledao dokle mi pogled seže
Kako jedan nestade u gustome grmlju;
I onda krenuh drugim, onim pravim,
Možda sam upravo tim putem trebao poći,
Obraslog travom što čeka nove korake
I mada sam znao, ako ne pođem tuda,
Koračat ću ipak uvijek istim putem,
A toga su jutra oba puta bila prava
Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim.
Da, išao sam prvim još cijeloga dana!
Ali svi mi znamo da staze nas nose,
I ta sjenka sumnje stalno mi je govorila
da se vratim nazad.
Ovo ću jednom s uzdahom reći,
Negdje nakon mnogo dugih godina;
U šumi račvala se puta dva, a ja –
Krenuh onim kojim se rijeđe išlo,
I nakon toga ništa nije bilo kao prije.
Više o tome kako prestati misliti “Mogu li uspjeti?” i početi misliti “Kada uspijem!” pročitaj OVDJE.